Brak nakon poroda

Bas mi se nesto ne razglaba o ovoj temi ali mislim da je jako vazna, bar meni trenutno sad. Htjela sam da vidim sta vi iskusne mame imate reci na ovo i kakvih savjeta nam mozete udijeliti.

Naime, nemoram vam opisivati sebe, svoj mentalitet i zivot nakon prve bebe (jos radim puno radno vrijeme), bebi je tek 3+ mjeseca. Muz misli da bi nam brak mogao doci u krizu. Ja ga u potpunosti razumijem jer i ja se nekad osjecam kao da ni tracka mog licnog zivota vise nema, sve je sad oko i u vezi bebe. I ja onda mogu zamisliti kako je njemu. Ja bar dojim i imam tu neku direktnu vezu sa malom.

Ono sto mene najvise koci u svemu je sto mrzim kako izgledam sad nakon poroda i uopste se ne osjecam kao zena... vise kao majka i osoba koja pruza brigu bebi. Posto mrsavljenje ne dolazi preko noci.. htjela sam da vidim sa iskusnim mamama imaju li kakve taktike da usrece muzeve. I ne mislim samo na intimu, nego i ono inace... Stalno prizeljkujem nekakvu normalu da nam se vrati u zivote, da li je to uopste moguce?

Lejla, i kod nas je cesto napeto. Cini mi se da nismo na istim "talasnim duzinama". Muz tvrdi da sam se skroz promijenila, da sam nervozna i da sam uvijek raspolozena za svadju. Ja opet to tako ne vidim i ne osjecam... mislim da je njemu fitilj mnogo kraci, te da on uvijek u svemu vidi razlog za svadju.
Mislim da su ovakva stanja cesta i svojstvena kada dodje beba. Vidim i prisjecam se kako je kod nekih drugih parova.
Generalno, majke imaju vecu ulogu oko beba, i oko domacinstva, a zato treba mnogo energije i zivaca. Valja jos odvojiti vrijeme za sebe i za partnera. Jos ako majka radi... Valja se snaci u svemu tome, pa naravno da se mijenjamo, dok se njima ta promijena cini kao, boze moj, smak svijeta.
Jedna zena mi je rekla, najlakse je sve razjebati i poslati u p.m., (a dodje ti i do toga), treba se smiriti, nekad i progutati i pregrmiti... sve ce doci na svoje.
Pitaj ga sta on predlaze, sta bi volio da promijenite, probaj da ga sto vise ukljucis u neke zajednicke akcije, radnje, zabavu.
A vidjeces, cim Ajla malo stasa, i ti ces da se opustis, i bice lakse.

Hvala na odgovoru! Valal i jeste tako, nama sve zivo pada, i dijete i hrana i kuca i jos na to sve POSAO. Ma nije mi da razjebem sve, ali nekad pozelim da sam sama da imam manje obaveza (zvuci malo kontradiktorno)... valjda ce proci...

lejla (citat):

... htjela sam da vidim sa iskusnim mamama imaju li kakve taktike da usrece muzeve. I ne mislim samo na intimu, nego i ono inace...

najvaznije je mila da si ti sretna a ne da ti njega usrecujes. kada si ti sretna onda je i on i zajedno ste onda jako sretni.

a sad samo da vam kazem da se jako rijetko gotovo nikad ne javljam jer nemam interneta gdje sad zivim a na poslu nemam bas mnogo vremena.

ali evo obecavam da cu se potruditi ubuduce!!!

sta podrazumevas pod "da usrece muzeve"?
da li muz na taj nacin usrecuje tebe?

ja, ova faza je trajala dok sam ja bila kuci.. kad sam pocela da radim onda sam sve okrenula na drugu stranu ... malo sam pizdila po kuci, ali sad je sve OK, shvatio je neke stvari.

najvaznije je da vas dvoje zrelo funkcionisete, dijete je ipak prateci "element".
normalne su faze kada bi ga najradije razbila od pod i poslala ga mami nazad ( kad bi mogla iz SAD ) ali to se lako prevazilazi ako je odnos zreo i stabilan.
ja sam recimo u 4 mjesecu poslije poroda trazila da se razvedemo jer on mene ne voli... mislim da sam tada bila u "blagoj" postporodjanjnoj depresiji. naravno da nije sutra donio papire sa suda nego me je pustio da tulim i vristim 2 dana a onda je dijete odnio na spavanje, vratio se i objasnio mi sve sta radim i kako radim i da ako mislim tako nastaviti da ce mi zakazati termin kod psihologa.
a jadnik je svasta prosao samnom. molio me da dovede nekoga da mi pomogne oko djeteta u smislu da budem sama sa sobom par sati dnevno da se saberem, jer osoba sa kojom je zivio cca 2 mjeseca poslije poroda, nisam bila ja.

ali hvala dragom Bogu pa se sve rijesilo, pospremilo i sad je sve ok.
da, nemoj misliti da te faze nece vise biti. ooo itekako ce je biti. kako ti dijete raste, tako rastu i njene potrebe za paznjom a tebe sve manje ima...
ja sam to (jer imam mogucnost) rjesavala ostavljanjem djeteta nekome na par sati sedmicno i uzivanju u blejanju u daljinu, kafi, cigari ili pivi. koji merak. totalno iskljucenje, pa ukljucenje, pospremanje misli i onda back to normal life.

sada ajra ima 13,5 mjeseci i jako je naporno sa njom jer zahtjeva igru, pricanje, druzenje svo vrijeme. i iako je vidjam 2 sata dnevno i subotu i nedjelju po cijeli dan, nije mi lako. nisam stvorena da budem druzica onome ko mi ne moze biti drug ako razumijes. i sad vidim da kako raste tako se nas dvije druzimo, igramo (kako je samo tesko igrati se sa malim djetetom ) i provodimo vrijeme zajedno. a kad mi dojadi, lijepi televizor, stolica za hranjenje olovka i papir... crta, prica, igra se sama dok ja nesto uradim i napravim kratko iskljucenje kao sto vidis mnogo puta spominjem iskljucenje ali meni je to fantasticno.

koliko god zvucalo uzasno istinito je. Sve tako kako ti kazes. Ovaj moj je sad poceo da mi pomaze u kuci i dosta se promjenio generalno. Tako da mi je sad lakse jer vidim da nije kreten pa "nece". Sad kad Ajlu ubrzo pocnemo na cvrstu hranu on ce sa mnom pored mene i gledati sta joj spremam i kako joj spremam da nebude "jedino ja to znam".. kao sto je "jedino ja mogu dojiti"... Nekad se uhvatim kako zavidim zenama koje nemoraju da rade, ... jer mi koje radimo imamo dupli posao.

nemoj im zavidjeti, nije ni to tako lako, rade one i po 3 posla, mi se barem odmorimo

uzivaj u svojoj bebari!

Ima i toga, znam kad sam bila kod kuce 2.5 mjeseca nedostajalo mi je da idem negdje iz kuce, jako cesto se desilo da budem kuci po cijeli dan. Dojadi i to vala. Samo bilo bi super kad bi mogla raditi recimo samo 6 sati dnevno, tad bi se preporodila a i bila sa djetetom vise.

Ali tako nam je grah pao.. raditi za Amere...

ja sam se preporodila kako radim. zasad radim 6 sati, nekada malo duze, ali nije strasno. jeste da stalno vukljam i bebu i stvari, pa se raspametih. jos ovaj minus sto je bio, pa odledjivanje auta, pa jebena auto-sjedalica i bebin skafander. ali nije lose.
na poslu se uspijem fokusirati na nesto drugo, ispricati se sa narodom, popiti koju kafu s mirom... to mi je jedini drustveni dio zivota.
a i kako bebi raste, zanimljivije je. svaki dan ga gledam i cudim se prirodi i tom malom bicu kako raste i uci, kako se igra.
nekako sada mnoge stvari radim sa vecim uzivanjem.